Neko ga je ukrao. Kidnapovao u večernjim satima sa dečjeg
igrališta. Verovatno taj neko nije bio zadovoljan svojim plenom,
dečakom od desetak godina, i ostavio ga na planini, kilometrima daleko
od njegove kuće. Dečak po imenu Luka, onesvešćen, ležao je na zemlji.
Probudio se u zoru sutrašnjeg dana. Oko njega gusta šuma koju nikad iz
tog ugla nije video. Poslednje čega se sećao od prethodne večeri, bilo je
to, da se igrao sa decom iz komšiluka. Odjednom neki automobil je
zakočio, ostala deca počela su bežati, a njega je neko zgrabio s leđa…
Ustao je i lutao unaokolo šumom, tražeći izlaz kog nije bilo. Plakao je
nekoliko minuta, a zatim, uplašen seo na suvo, opalo lišće i gledao kroz
krošnju u nebo. Njime je krstario galeb. Kao da se u blizini nalazi neko
jezero ili reka i nad njom on leti. Gde je jezero tu su i ribolovci, ali to
mali Luka nije mogao znati, jer u njegovom rodnom mestu nije bilo
vodene površine. Bio je isuviše mlad. Premlad u prastaroj šumi, prirodi.
No, ipak se ponadao da će roditelji uskoro doći po njega. Moraju doći,
jer on nije kući. Minuti i sati su prolazili, niko se nije pojavljivao. Pusta
želja samo. Podigao se i ponovo počeo lutati. Naišao je na malo mače
koje je, takođe, samo lutalo šumom. Zastao je i krišom ga posmatrao
kako juri svoj rep, te zeva i valja se na svojim leđima. To je bilo melem
za njegove oči. Oraspoložilo ga je, ali ubrzo je mače shvatilo da se neko
nalazi u njegovoj blizini i pobeglo je. Luka je samo na trenutak pokušao
da ga stigne. Odustao je, jer zna da mora naći kuću ili bilo koga ko će mu
pomoći. Posle još sat vremena bezuspešnog traženja izlaza, seo je
ponovo na zemlju. Razmišljajući o mami, tati i svojoj kući, začuo je tiho
šuštanje lišća na svega par metara ispred sebe. Pogledao je u tom
pravcu, ali ništa jasno nije video. Taj zvuk se približavao i misterijom je
odzvanjao. Mali Luka se zaledio kad je video zmiju čije se telo
približavalo njemu. Uspaničio se i počeo bežati u suprotnom pravcu.
Jurio je koliko su ga njegove slabašne nožice nosile, vičući na sav glas
“mama”, “tata”… Kad se umorio, zastao je i pogledao unazad. Zmije nije
bilo. Sav uplakan nastavio je usporenim korakom ko zna gde. Šuštanje
opalog lišća pod njegovim nogama i povremeni jecaj iz njegovih usta
bila su jedina dva zvuka koja je on slušao. Ali, ubrzo se to promenilo.
Kad se malo smirio, čuo je raznorazne cvrkute ptica. Zvuk koji mu je
posebno privukao pažnju bila je pesma cvrčaka. Usred šume, koja je
svakim narednim minutom pretila da će ga pojesti, ta neuravnotežena
pesma malenog hora, učinila je da on na trenutak zaboravi na opasnost.
Raspoloženje mu se ponovo podiglo i makar na tren je bio možda kući
pred tv ekranom i pesmom za laku noć. Ali ni ta pesma, kao ni igra
mačeta nije doveka trajala. Luka je dečak kao i svaki drugi, kad je daleko
od majke ne prođe ni par minuta, a da ne pomisli na nju. Vikao ju je, ali
uzalud. Posle višesatnog očajničkog traženja izlaza, seo je na zemlju po
ko zna koji put. Ubrzo zatim od umora i teškog, šumskog vazduha,
zaspao. Tako izgubljen, spavao je u svom prvom okršaju sa prirodom. Ne
predugo. Probudila ga je nekakva buka. Na stotinak metara od njega,
medved se drao. Luka se nije pomerao. Gledao je u to ogromno i
strašno stvorenje koje je do tada za njega bilo samo u minijaturnom,
plišanom obliku. Srećom, medved je odlazio na drugu stranu, a on se
polako uputio u suprotnom smeru. Nervozan, koračao je ponovo u
nepoznatom pravcu. Pred njim ni znaka od ljudi ili nečeg ljudskog nije
bilo. Na izmaku snage, ponovo ga je tlo privuklo sebi. Sedeo je skupljen
sa rukama na kolenima i glavom pognutom ka zemlji. Odjednom je
osetio da nešto zuji u vazduhu iznad njegove glave. Bile su to muve. Njih
nekoliko. Zasmetale su mu i mahao je rukama da ih otera. Sve su otišle,
samo je jedna ostala. I kad je prestao mahati, ona mu je sletela na
desnu ruku. Posmatrao ju je kako se čas igra na desnoj, čas na levoj
njegovoj ruci. Kako se sve više u nju zagledao, padao je u sve veći očaj.
Zaplakao je i time oterao muvu. Nakon nekoliko trenutaka, kad je malo
došao sebi, razgledao je okolo. Poslepodnevni časovi pružali su bezbroj
odsjaja sunčevih zraka u šumi. U donjim granama na drvetu do sebe,
ugledao je paukovu mrežu kako se presijava. Na krajnjem rubu i njenog
tvorca. Ustao je i pokidao tu mrežu, ali nastavio posmatrati tog insekta
neko vreme. Pauk je ponovo počeo plesti i povezivati pocepane delove
svog zamka. Luka se okrenuo i nastavio tražiti izlaz. Počelo mu je da se
vrti u glavi. Od iznemoglosti, pao je u nesvest. Par sati kasnije, probudio
se u svojoj kući videvši majku i oca pored svog kreveta. Zagrlio ih je
svom snagom upitavši kako su ga našli. Otac mu je rekao da su ga lovci
našli uz pomoć psa. Njihove oči nisu mogle da sakriju beskrajnu radost
koju je prouzrokovao povratak njihovog deteta. On je ponovo kraj njih i
moći će da odrasta u svom, pitomom svetu. Mali Luka nije mogao
pružiti relevantnu pomoć policiji u pronalaženju otmičara. Kao ni ostala
deca. Sve se vratilo u normalu, ubrzo, ali ostao je taj potamneli trag na
filmskoj traci Lukinog života. On se od tada klonio šume i životinja, što je
više mogao. Bilo je to jedno grozno iskustvo za njega. Iskustvo zbog kog
je od tada često posmatran sa žaljenjem da će taj nemio događaj
ostaviti dubok trag na njegovom odrastanju i putu da postane normalan
čovek…
(Osam godina kasnije)
Mali Luka je sada momak na pragu završetka škole. Jednog dana
otišli su sa profesorom na izlet, u šumu. On je to plašljivo prihvatio, jer
se sećao kako je bio sretan kad se posle bolnog iskustva u detinjstvu,
osećao ponovo među svojom vrstom. Svaki korak u šumi mu je bio
nesiguran, a oči pune sumnje. Kao žicom stegnut, proveo je taj dan u
šumi. Tek pred polazak kući, strah je u velikoj meri nestao. Kad je došao
kući, rekao je majci kako mu je bilo. Pred spavanje je razmišljao o tom
izletu u šumi. Shvatio je da su svi njegovi strahovi bili uzaludni. Da jedno
loše iskustvo iz detinjstva, je odavno samo deo prošlosti. Uostalom,
imao je samo deset godina. Neke grane detinjstva svakog čoveka prave
crnju senku od drugih grana. Sutradan posle nastave, prolazio je
nedaleko od obližnje šume. Začuo je glasan cvrkut ptica. To je bio poziv.
Pomislio je da treba da pokaže sebi da se ne boji prirode. Da je
prevazišao onaj strah. I otišao je u šumu samo na par minuta.
Razmišljao je o onim životinjama koje je sreo pre mnogo godina na
sličnom mestu. Dugo je o njima razmišljao. Pogledom ih je tražio. Ne
one kojih se uplašio tad, nego one druge. Kad ih je našao, shvatio je da
su se nekako promenile otkad ih je poslednji put sreo, ali i dalje su bile
zanimljive kao pre mnogo godina. Čak, sad još zanimljivije. Mnogo
zanimljivije. Zadovoljan je otišao svojoj kući shvativši da je strah od
šume i životinja iza njega. Od tada par puta mesečno je sam odlazio u
šumu i ponekad se zadržavao po nekoliko sati. Često kad bi predveče iz
šume se vraćao kući, začuo bi huk sove. Okretao bi se, ali nikako ne bi
uspeo da je ugleda među lišćem i granama. Jednom se vraćao iz škole i
hteo je da prošeta šumom, ali pažnju mu je odvukla vesela grupa ljudi iz
mesta koja kao roj pčela ide nekud. Pošao je za njima. Nakon par stotina
metara stigli su do jedne kuće. On je sa ograde pokušao da vidi šta se u
dvorištu te kuće dešava. Od ljudi nije mogao da vidi. Začuo je zvuk koji
je ličio na jauk jagnjeta. I jeste. Nakon određenog vremena, Luka je
uspeo da vidi kako odrano jagnje ljudi stavljaju na ražanj. Oni se vesele,
a on je malo razočaran tim prizorom okrenuo se i otišao kući. Kad je
stigao, seo je fotelju i upalio tv. Tamo je bila korida. Ljudi na tribinama
divljaju, skaču dok par ljudi kopljima pokušava da umire bika koji je
ranio matadora. Bik je obilno krvario, ali se nije dao. Zatrčavao se na
ljude u areni. Navijači su i dalje davali znake da se nastavi ranjavanje tog
bika. Začuvši vrata od sobe kako se otvaraju, Luka je ugasio tv. Majka je
ušla i pitala ga:
- Zašto si ugasio tv? Je l’ ima možda neki film?
- Ma, da. Nekakva glupost. Naučno-fantastični. Životinje se igraju sa
čovekom. - Planeta majmuna?
- Nešto slično.
Sledećeg dana Luka je imao test u školi. Negde na pola časa, profesor je
ustao da prošeta. Učenik iza njega, nije znao kako da sakrije papir sa
odgovorima. Stavio ga je na Lukinu stolicu, a da ovaj nije primetio.
Profesor je uočio taj papir i izbacio Luku napolje s negativnom ocenom.
Luka je razočaran sedeo spuštene glave na klupi u dvorištu škole. Pitao
se zašto mu je podmetnut onaj papir, pa ma čije god to delo bilo?
Ugledao je crva kako izlazi iz rupe na zemlji. Veoma kratko ga je
posmatrao. Nije mogao da ga gleda. Otišao je kući. Na putu sreo je dve
devojčice kako se igraju na trotoaru. Jedna ga je zaustavila i pitala: - Igramo igru, reci šta si poslednje video!
- U jednom čoveku stotinu životinja.
Ostavio je tu devojčicu razočaranu. Verovatno, jer nije dobila neki
očekivani odgovor. Luka je učio narednih dana mnogo više, popravio tu
negativnu ocenu i nastavio sa normalnim životom. Pravo niotkuda,
nastupio je period od nekoliko dana, kada je nesanica zavladala
njegovim noćima. S obzirom da je njegova kuća na blagom uzvišenju,
odlazio je na prozor i posmatrao ostale kuće u mestu. Sve češće je
uočavao kako slepi miševi lete ulicama. Prvih par večeri kad nije bio
dobro zagledan, mislio je da su to ptice. Shvativši da to nisu ptice nego
slepi miševi, nesanica je lagano nestala… Prilikom sportskih aktivnosti u
školi, uganuo je članak na nozi. Morao je par dana da leži kod kuće.
Monotonost je razbijao televizijskim programom, ali odatle mu je kroz
stalno otvoren prozor pažnju odvlačio slavuj, koji je pevao na drvetu u
dvorištu. Ta pesma bi učinila Luku veoma zamišljenim. Hteo je da ustane
iz kreveta i ode do šume, ali nije smeo. Čekao bi nestrpljivo. U tih par
dana koje je proveo ležeći, komšija je doveo vola u svoju štalu. Luka,
ujutru kad bi se probudio, prvo bi pogledao u to ogromno stvorenje i
ogromnu količinu snage i strpljenja koje ono odaje, pa bi onda lakše
krenuo u ubijanje vremena u krevetu tog dana. Kad mu se članak
oporavio, drugar je svratio po njega da zajedno odu u školu. Dok ga je
čekao ispred kuće, pogledao je preko puta i uočio visok bedem između
dve kuće. Kad je Luka izašao, drugar ga je pitao: - Ove komšije od preko puta se baš vole?
- Pa da. Pradede su im se jednom mrko pogledale i od tada su
njihova pokolenja u velikoj ljubavi. Kad bi oluja srušila bedeme i
ograde ili kad bi dotrajali, svaki put su gradili nove sa redom cigala
više ili sa sve manjim rupama na ogradama. Koliki bi to tek bedem
ljubavi bio, da su iz različitog plemena ili da je jedan ugrabio malo
više zraka sunca od drugog…
Tog dana, Luka je jedva dočekao da posle škole prošeta šumom. Nakon
šetnje posle dosta vremena, pri izlasku iz šume, ponovo je začuo huk
sove. Ovog puta je odlučio da bude strpljiviji i da je nađe među gustim
granjem. Želeo je da je vidi. Zraci sunca koji su kroz krošnje prodirali su
mu smetali, ali ju je pronašao ubrzo. Gledala ga je u oči kao i on nju. Nije
mu ličila na neko jezivo stvorenje nego na nešto prepuno misterije, sa
nekim čudnim magnetom u sebi. Mnogo lakše mu je bilo da gleda u to
stvorenje nego u većinu ljudi. Ispunjen svojim zadatkom i zanesen još
jednim poslepodnevnim boravkom u šumi, lagano je krenuo svojoj kući.
Dok je ulicama koračao, ugledao je orla koji preleće njegovo rodno
mesto i leti ka šumi. Okrenuo se za njim i potrčao. Na kraju asfaltiranog
puta nalazilo se polegnuto stablo koje je uvek do tada obilazio. Sad ga je
preskočio i nestao u šumi. Izgubivši pojam o vremenu, ostao je do
duboko u noć u šumi slušajući životinje, prirodu. Kad se vratio kući, bes
roditelja ga je dočekao. Veoma su bili ljuti na njega što ih je ostavio
neinformisane gde je. Morao im je priznati sve. Iako rezultat njegove
iskrenosti je mogla biti misao da nije nešto u redu sa njim, rekao je sve.
Da u poslednjih nekoliko meseci odlazi povremeno u šumu i da
posmatra prirodu. Životinje pretežno. Da ga to čini vedrijim više nego
mnoge stvari u ljudskom okruženju. Da to daje neku misterioznu snagu
njegovom životu. Otac i majka, videvši, na svoje veliko iznenađenje,
iskrenost u njegovim očima, narediše mu da sledeći put najavi svoju
odsutnost i poželeše mu laku noć. U narednim nedeljama, krišom su
posmatrali radost u Lukinim očima kad bi se vratio kući iz šume. Bili su
presrećni zbog njega… Došao je Lukin 19. rođendan. Nakon povratka iz
škole, otac i majka su mu od srca čestitali. Sedeli su i pregledali slike sa
prethodnih rođendana. Majka mu je šapnula: - Ponekad je bol začetak sna.
Shvativši to, ustao je i otišao u obližnju šumu. Lutao je nekoliko minuta
dok nije naišao na nešto što liči na stazu očišćenu od lišća. Sledio je taj
put. Želeo je da se uveri da li je u pravu, jer misli da to sklonjeno lišće
ima veze sa njegovim roditeljima. Svakim korakom je bio sigurniji da se
na kraju te staze nalazi njegov poklon za rođendan. Došao je do kraja.
Stajao je ispred male drvene kolibe bez daha, oduševljen. Otvorio je
vrata koja su nepodmazana dovoljno, škripela na sav glas. Nije mu to
smetalo. Čak, vrlo verovatno to nije ni čuo. Unutar kolibe je bilo jedva
dovoljno mesta za mali krevet, policu pored njega, sto i jednu stolicu. Na
stolu je stajao papir na kome je pisalo:
“ Neka ti, sine, ova koliba bude sklonište od kiše ili klupa predaha ako ti
se noge umore dok boraviš u ovoj beskrajnoj oazi svoga mira. Nek ti
pomogne makar malo dok pronalaziš lek za ove životinje i pustinju u
kojoj živimo.”
Dirnut i jedva dolazeći do vazduha, izašao je napolje. Gledao je šumu,
sve oko sebe. Prisetio se ono svog bolnog iskustva kad je bio otet i
ostavljen sam u ovakvoj šumi. Setio se svih onih životinja na koje je tada
naišao i od njih naučio mnogo o važnim životnim faktorima. Roditelji i
učitelji su predavali teoriju, a životinje održale praksu. Od onog mačeta i
njegove igre naučio je da postoje nevine stvari, od zmije opasne, od
pauka upornost, od cvrčka vesele… Sada je bio sigurniji da mu je priroda
postala neophodan deo njegovog života. Da mu ona daje snagu u
okršaju s ljudima. Kao što je svakom živom biću potrebno da na kraju
dana sklopi oči, tako je i njemu bilo potrebno da s vremena na vreme
svrati u bilo koji deo netaknute prirode. Da odluta. I zaista, ponekad je
bol začetak sna. Sna koji pred Lukom otvara vrata jednog života, koji je
do tada prolazio sporim vozom pored njega. I koji mu, na sreću, nije
pobegao…
